Ana Dubravac

Ljudi koji žele biti u centru pažnje često su spremni učiniti sve da budu viđeni i primijećeni. Prepoznat ćete ih po tome što su glasniji od drugih, kako dok pričaju, tako i dok se smiju. Ponekad se smiju i na silu. Egocentrična osoba teško podnosi trenutke kada nije glavna uloga  u prostoriji ili na društvenim mrežama.
Vlastitu vrijednost mjere količinom pažnje koju dobivaju. Kada nisu u fokusu, mogu se osjećati zanemareno ili nevidljivo. Potvrdu traže u pogledima drugih, reakcijama publike i stalnom odobravanju okoline. Egocentrik na društvenim mrežama  često svoj uspjeh mjeri brojem pratitelja i reakcija, a ne kvalitetom stvarnog života ili međuljudskih odnosa.
Problem nastaje kada takvo ponašanje počne gušiti druge. Ljudi u blizini mogu se osjećati nevažni, nečujni ili emocionalno iscrpljeni. Dijalog prestaje biti razmjena i pretvara se u monolog, a zajednički prostor postaje pozornica namijenjena samo jednoj osobi.
Ipak, potreba za pažnjom često je rezultat naučenih obrazaca ponašanja ili unutarnjih praznina koje osoba ne zna drugačije ispuniti.
Meni su takvi ljudi stvarno smiješni. Nekako me uvijek šokira koliko su daleko spremni ići zbog pažnje, i svaki put kad pomislim da su dostigli vrhunac, oni naprave još jedan korak dalje. Tada se pitam… da li stvarno  misle da je okolina toliko naivna, glupa i da su oni najinteligentniji u prostoriji? 😀
Ako imate egocentrika u blizini, znate o čemu govorim.
Mislim da istinska vrijednost čovjeka leži u mogućnosti da sasluša i da da prostor drugima. Dok neki traže pažnju na razne načine, drugi je dobiju autentičnošću i smirenošću. Ravnoteža između izražavanja sebe i uvažavanja drugih ključ je zdravih odnosa.
Kada naučimo slušati jednako koliko govorimo, razgovor prestaje biti natjecanje. U takvom prostoru svatko dobiva priliku biti viđen i saslušan, a pažnja više nije ograničen resurs za koji se treba boriti, već oblik međusobnog poštovanja.
Budite oni koji pričaju, ali i oni koji slušaju. Ja osobno  ne volim ljude koji 90% vremena pričaju i ne puštaju druge da dođu do riječi,to mi je totalno nepoštovanje. Ponekad je nekome potreban samo zagrljaj i da ga netko stvarno posluša, a ne da  sluša izmišljene  nebuloze samo da bi ta jedna osoba bila u centru pažnje. Budimo realni. Zato, ako već imamo moć da biramo… birajmo one s kojima je lako komunicirati. One koji znaju da ponekad tišina govori više od riječi, i da ne moraš biti u centru pažnje da bi bio važan.