Ana Dubravac

Baš kao što ne podnosim dvolične i neiskrene ljude, jednako tako ne podnosim ni licemjerne. Riječ je o osobama koje se predstavljaju kao nositelji moralnih vrijednosti i čvrstih uvjerenja, a u stvarnosti ih ni sami ne primjenjuju, dok istovremeno smatraju da imaju pravo drugima držati predavanja.
Naizgled djeluju dobrodušno, ljubazno i srdačno, no iza te fasade često se krije osoba sklona kritiziranju, ogovaranju, omalovažavanju drugih , manipuliranju informacijama i ljudima. Njihova dobra djela nerijetko nisu izraz iskrene namjere, već sredstvo za izgradnju poželjne slike o sebi i očuvanje vlastite reputacije.
Kada ukažem na takvo ponašanje i kažem da ta osoba nije onakva kakvom se predstavlja, netko tko je iskusio samo njezinu pažljivo konstruiranu „anđeosku” masku obično odgovori:
„Ne izmišljaj i ne laži, ta osoba je dobra. Meni je pomogla.”
Problem je u tome što mnogi ljudi procjenjuju druge isključivo na temelju osobnog iskustva, zanemaruju činjenicu da netko može biti dobar prema njima, a istovremeno loš prema drugima. Jedno pozitivno iskustvo ne briše tuđa negativna iskustva niti poništava obrasce ponašanja koji štete drugima.
Licemjerje opstaje upravo zato što se hrani percepcijom, a ne stvarnošću. Ono računa na površnost, na spremnost ljudi da prihvate privid umjesto poante. Zato takve osobe često ulažu više energije u održavanje vlastitog imidža nego na ono što su zaista.
Istinski karakter nije u onome što netko pokazuje kada je promatran, već u načinu na koji postupa kada nema publike, koristi ili potrebe za dokazivanjem. Dosljednost između riječi i djela jedino je mjerilo istinitosti ,a sve ostalo je samo pažljivo osmišljena predstava.