Ana Dubravac

Za sljedeći tjedan imam velike planove, zato držite fige da mi ne propadnu. 😀
Prije dva dana upoznala sam vlasnika jedne predivne knjižare i odlučila ondje održati svoju prvu promociju knjige. Taj mi prostor uistinu odgovara jer ima toplinu i posebnu energiju zbog koje se osjećam kao kod kuće.
Što se promocije tiče, ne brinite. Bit ćete na vrijeme obaviješteni. 🙂
U nedjelju sam završila rukopis svoje druge zbirke poezije. Završetak rukopisa nikada nije samo tehnički čin. To je zatvaranje jednog unutarnjeg poglavlja. Ponosna sam na sebe jer znam koliko je rada, truda, ljubavi, suza i svega ostalog utkano u svaku stranicu.
Moj proces pisanja nije lagan. Pišem, brišem, vraćam se, ispravljam, ponovno pišem i tako u krug. Ponekad isti tekst prođe kroz desetke verzija prije nego što osjetim da je to ono što tražim.
Prvu knjigu pisala sam tri godine. Od više od sto napisanih pjesama odabrala sam pedeset, i to one koje su me najvjernije predstavljale. Poezija za mene nije forma, nego otisak unutarnjeg stanja. Ako me ne ogoli, nema smisla da postoji.
Druga zbirka nastavlja tamo gdje je prva stala. Teme su raznolike, ali povezuje ih autentičnost i emocija. Ne pišem da bih se svima svidjela, jer je to nemoguće. Uvijek će postojati oni kojima moj način izražavanja neće odgovarati, i to je u redu. Pisanje nije natjecanje. Pisanje je moja potreba. Moja terapija.
Svatko od nas ima svoj način nošenja s emocijama. Netko odlazi u teretanu, a ja pišem. Pisanje je moj način da iz sebe izbacim ono što bi, da ostane unutra, postalo teret.
Najviše volim trenutak kada knjiga ugleda svjetlo dana i dođe u ruke čitatelja. Duša mi je puna radosti kada mi netko kaže da je, čitajući moje stihove, osjetio nešto što nikada prije nije. Kada mi netko prizna da je zaplakao.
Dragi moji, suze nikada nisu znak slabosti. Suze su znak snage. Znak da je došlo vrijeme da sami sebe oslobodimo.
Naše emocije nisu naši neprijatelji. One su dokaz da smo živi. Ako vam se plače, plačite. Ako vam se smije, smijte se. Sve što predugo zadržavamo postaje težina. Sve što pustimo postaje prostor.
A prostor nam je potreban. U njemu rastemo. U njemu se ponovno sastavljamo nakon što smo se raspali. U njemu učimo razlikovati tišinu od praznine.
Pisanje me naučilo strpljenju. Naučilo me da svaka rana ima svoj tempo zacjeljivanja. Neke stvari sazrijevaju u tišini, daleko od pogleda, i tek kada su spremne, same izađu na papir.
I ako barem jedna osoba, čitajući moje stihove, zastane na trenutak, prepozna sebe , to je dovoljno.
Jer poezija, barem moja, nije tu da impresionira. Ona je tu da dotakne.