Ana Dubravac

Danas je naš dan. Neću vam žene moje pisati da morate biti svoje,jake i ostalo. Jer vi to već jeste.
Svaka žena za sebe zna koliko je jaka i koliko je morala biti jaka u nekom periodu svog života. Odlučila sam na današnji dan poslati jednu drugačiju poruku.
Danas pišem o svakom ženskom biću koje šuti i trpi nasilje i zlostavljanje ili je trpjela.
O svakoj koja se iz dana u dan bori sa svojim traumama, a nikoga nije briga.
Žene danas nemaju zaštitu kakvu bi trebale imati, i to je iluzija u koju mnoge vjeruju.
Često se ne shvaća ozbiljno kada žena progovori i kaže što se događa iza zatvorenih vrata.
Ona ispada luđakinja željna pažnje, i baš zbog toga mnoge šute u svoja četiri zida i trpe ono što nijedna ne bi trebala trpjeti.
Žalosno je kada bez razumijevanja i poštovanja ljudi postavljaju najgluplja pitanja kao npr.
Zašto je žena trpjela toliko godina?
Zašto nije ranije progovorila?
Da li ste ikada čuli za sram, strah i nemoć?
Voljela bih da svaka žena bude shvaćena ozbiljno.
Da se ne umanjuje ono kroz što je prošla ili kroz što prolazi.
Jer predugo žene moraju dokazivati da govore istinu.
Predugo se njihova bol ispituje, mjeri i umanjuje, dok se šutnja nagrađuje, a hrabrost kažnjava.
Danas pišem za svaku koja je plakala u tišini.
Za svaku koja još uvijek plače.
Za svaku koja je tražila pomoć i nije je dobila.
Za svaku koja je morala biti jaka onda kada više nije imala snage.
Za svaku koja je životom platila.
Pišem za one koje još uvijek vode svoje bitke u svoja četiri zida.
Za one koje se boje progovoriti jer znaju da ih čeka osuda umjesto podrške.
I dok god postoji ijedna žena koja živi u strahu,
dok god postoji ijedna kojoj se ne vjeruje,
dok god postoji ijedna koja nema zaštitu koju zaslužuje ,drage moje,
borba nije gotova.
Borba nije gotova dok svaka žena ne bude mogla hodati ulicom bez straha.
Dok svaka djevojčica ne bude imala lijepo i sigurno djetinjstvo, okružena zdravim i normalnim ljudima bez loših namjera.
Dok se svakoj prijavi ne pristupi ozbiljno.
Dok se svaka suza ne shvati kao poziv u pomoć, a ne kao slabost.
Svaka žena, djevojka i djevojčica zaslužuju sigurnost, poštovanje i mir.
Danas pišem za hrabre.
Za slomljene.
Za one koje se još sastavljaju.
Vrijeme je da budemo jedna uz drugu.
Da više ne trpimo ništa.
Da vjerujemo jedna drugoj.
Da ne okrećemo glavu.
Da ne šutimo kada je najteže.
Jer naš dan nije samo danas.
Naš dan je svaki dan.
Ali dan dobiva poseban smisao kada jedna drugoj pružimo ruku.
I svaki put kada žena ženi kaže:
Vjerujem ti.
Nisi sama.
Ponekad su samo te riječi dovoljne.
Nažalost, ima i onih koji umjesto podrške dodatno gaze svojim riječima.
Vrijeme je da se stvari mijenjaju.
Jer kakav svijet ostavljamo budućim generacijama?
Ako žena mora trpjeti kao prije pedeset godina, onda stojimo na istom mjestu.
O nekim temama nije lako govoriti,ali vrijedi. Žene moje,budite hrabre i sebe oslobodite bez obzira da li će netko stati na vašu stranu ili ne,jer vi ste važni. Važno je da taj teret maknete sa svoje duše.
Ne sudite jedna drugoj i ne činite drugima ono što ne želite da netko čini vama.
Danas možete osuđivati, a sutra se i sami naći na istom mjestu, jer nikad ne znate što život nosi.
Želim da se konačno zaštiti žensko biće onako kako zaslužuje.
Jer žena nije tepih za gaženje i nikada to neće biti.
Na današnji dan ne želim pisati samo klasične poruke o snazi i ljepoti.
Ne želim da se sve svede na ruže, čestitke i bombonjere.
Današnji dan je poziv da se stvari promijene.
Da se žene više štite.
Da se ženi više vjeruje.
Da se žena više voli.
Da se žena više poštuje.
Drage moje,sretan nam Dan žena!
Za sve naše tišine, za sve naše borbe, za svaku suzu koju nitko nije vidio i za svaku snagu koju smo morale pronaći kad smo mislile da je više nemamo.
Neka svaka žena bude sigurna, voljena i poštovana… jer to zaslužujemo. ❤️🌹😘