Ana Dubravac

Savršena slika je iluzija.
Ne možemo živjeti život prema tuđim standardima. Ako radimo stvari samo kako bismo impresionirali druge ili se uklopili u društvenu sliku, varamo same sebe.
Žene koje se stalno uspoređuju s drugima često zaboravljaju ono najvažnije: vlastite želje, potrebe i snove. Nije važno što drugi rade ili kakav život žive , važno je samo ono što mi radimo i kako mi živimo.
Nevjerojatno je da i danas neke djevojke ulaze u veze, pa čak i brakove, ne iz ljubavi, nego zbog društvenog pritiska. „Vrijeme istječe“, kažu. Bolje je biti s bilo kim nego biti sama. U takvim situacijama često završe s osobom koja ni sama ne zna što želi ili s onom „praktičnom“ za upravljanje.
Mnoge žene  žele baš takvu osobu pored sebe jer će sve biti kako oni žele. Postoji ta jedna vrsta žena koja bira slabije , one koji samo klimaju glavom i na sve pristaju. To su za mene mlakonje. Ako žena sebe postavlja kao gospodara, onda je muškarac psić na baterije. Kad ona kaže: „Ja sam odlučila“, on se ništa ne pita. Tu je samo da klima glavom. Jadan on kad dođe u četrdesete i okrene se unatrag pa vidi koliko je bio naivan. Ne bih mu bila u koži, a ne bih bila ni u njezinoj.
Takve žene žive za tuđe poglede. Ali život nije natjecanje. Nije utrka niti popis postignuća koje treba prekrižiti. Kada žene mjere svoju vrijednost kroz tuđe živote, gube same sebe.
Treba se usuditi reći „ne“ pritiscima i očekivanjima. Usuditi se živjeti po vlastitim pravilima. Ovo je 21. stoljeće ,stoljeće u kojem žene napokon imaju izbor. Ali izbor bez hrabrosti samo je iluzija slobode.
Mnoge žene i dalje se ispričavaju jer žele drugačije. Ne žele brak. Ili ga žele, ali kasnije. Ne žele djecu. Ili ih žele, ali ne po svaku cijenu. I svaki put kada izaberu sebe, netko im pokušava objasniti da su pogriješile. Društvo plješće ženama koje su „na vrijeme“ sve obavile, a sumnjičavo gleda one koje su stale i dobro razmislile. A upravo su te žene često one koje žive svjesnije, dublje i iskrenije.
Biti sama nije neuspjeh. Promijeniti smjer nije slabost. Početi ispočetka nije poraz. Najveći gubitak nije ostati bez partnera, već ostati bez sebe u pokušaju da se nekome ili nečemu uklopite.
U 21. stoljeću vrijeme ne istječe onima koji žive autentično. Istječe samo onima koji odgađaju vlastiti život čekajući tuđe odobrenje.
Ne žurite. Ne uspoređujte se. Ne umanjujte se. Vaš život nije zakašnjeli vlak koji morate uhvatiti pod svaku cijenu. On je put koji ima smisla samo ako njime idete budni, prisutni i vjerni sebi.
To je prava revolucija 21. stoljeća. Mi smo živa bića sa svojim ritmom, strahovima, traumama, borbama, snagama i snovima.
Naša vrijednost ne raste s prstenom na ruci, titulom, brojem djece ili tuđim odobravanjem. Ona je tu već sada. Neupitna. Cjelovita.
I ne, nismo sebične ako biramo sebe. Sebično je tražiti od žene da se odrekne vlastitog života kako bi drugima bilo ugodnije. Sebično je očekivati da šuti, trpi i prilagođava se samo zato što „tako treba“.
Sve dok nikome ne nanosimo bol i štetu, imamo pravo živjeti svoje živote kako želimo. Imamo pravo reći: „Ovo nije moj put.“ Čak i ako smo njime već neko vrijeme hodale. Čak i ako drugi misle da je šteta odustati. Nema veće štete od ostajanja tamo gdje duša polako vene.
Žena koja bira sebe ne bježi od odgovornosti. Ona preuzima najveću odgovornost ,onu prema vlastitom životu, svojoj istini i osjećajima koji joj ostaju kada navečer ostane sama, bez publike koja stalno nešto šapuće. Jer tek u toj tišini postaje jasno živi li svoj život ili je postala nečija marioneta.
Hrabre žene ne idu utabanim stazama. One stvaraju svoje. I to uvijek znači da će ih mrziti oni koji nisu imali hrabrosti ili će ih pokušati vratiti „u red“, objašnjavajući da će se „jednog dana pokajati“.
Ali rijetko tko govori o kajanjima onih koje su izabrale pogrešno. O tim kajanjima se šuti.
Drage moje, ne dugujete nikome brak, djecu, stalnu vezu ili kompromis po svaku cijenu. Dugujete sebi iskrenost. Birajte polako. Birajte svjesno. Birajte srcem, ali i razumom.