Ana Dubravac

Nedavno sam razgovarala s jednim taksistom koji mi je ispričao kako ga je jedna starija gospođa tijekom vožnje upitala zna li on tko je ona.
On joj je mirno odgovorio:
„Naravno da ne znam tko ste. Za mene ste putnica kao i svaka druga.”
Na to se žena uvrijedila. Vjerojatno je očekivala „vaša visosti”, možda čak i crveni tepih razastrt ispred nje, ali ona je… obična putnica. Koja žalost! Što taksist nije prepoznao polusestru pokojne kraljice Elizabete II. Kakva šteta i tragedija! O, ti nepravedni živote… oh, oh! 🙄
Vrijeme je da se neki ljudi spuste na zemlju i shvate da titule, funkcije i društveni status vrijede samo u određenim krugovima, ali ne i u međuljudskom poštovanju. U trenutku kada sjednemo na stražnje sjedalo taksija, svi smo jednaki, ljudi kojima treba prijevoz s točke A do točke B.
Osoba koja vas vozi nije manje vrijedna niti je tu da bi hranila nečiji ego. Ona radi svoj posao, često okružena ljudima s kojima većina nas ne bi izdržala ni tjedan dana. Ja bih vjerojatno sve izbacila iz auta!
„Znaš li ti tko sam ja?”
Znam, zato te izbacujem!
Lako je biti ljubazan prema onima koji nam nešto mogu dati. Kakav je čovjek vidi se u odnosu prema onima od kojih ne očekujemo nikakvu korist. Taksist, konobar, prodavačica, čistač, to nisu „sporedni likovi” u našim životima, nego ljudi koji svakodnevno nose toliko toga u sebi.
Možda bi svijet bio malo jednostavniji kada bismo češće ulazili u tuđe cipele, a rjeđe tražili da drugi stoje mirno pred našim egom. Možete imati tri fakulteta, možete biti predsjednik države, ali ako niste čovjek, onda ste nula od čovjeka i uzalud vam je sve!
Na kraju, nije važno zna li netko tko smo mi. Važnije je kakav trag ostavljamo u susretima s ljudima koje možda nikada više nećemo vidjeti. Mene su naučili da su ljubaznost i poštovanje valute koje uvijek vrijede i ostavljaju trag.
Zamislite da netko ima užasan dan, a vi uđete u njegov taksi i uljepšate mu trenutak tako što ga nasmijete ili jednostavno normalno razgovarate s njim. Puno toga ljudi nose u sebi i samo čekaju priliku da to izbace, i kad kažu što ih muči, olakšaju dušu i odmah se osjećaju bolje. A ne da uđem u auto i pričam kako vrijedim više od njega ili kako je on jadnik koji si ne može priuštiti put na Maldive, a ja mogu!
Sve počinje od kuće. Odgoj je izuzetno važan za društvo, jer loš odgoj nije problem samo roditelja, nego cijelog društva!