Ana Dubravac

Postoje ljudi koji ne žive iz vlastite autentičnosti, već iz potrebe da nalikuju nekome drugome. Oni promatraju, uspoređuju i oponašaju način govora, stil odijevanja, geste, stavove pa čak i životne izbore. Umjesto da otkrivaju tko su, pokušavaju postati kopija onoga tko je već prihvaćen, voljen, uspješan ili popularan.
Takvo ponašanje često proizlazi iz duboke nesigurnosti. Kada osoba ne vjeruje da je dovoljno dobra sama po sebi, traži sigurnost u tuđem identitetu. Kopiranje postaje štit od straha da će biti odbijena, neprimijećena ili smatrana nedovoljnom. Lakše je obući tuđu osobnost nego se suočiti s vlastitom.
Problem s kopiranjem nije samo u gubitku autentičnosti, već i u unutarnjem sukobu koji s vremenom raste. Osoba osjeća da živi život koji nije u potpunosti njezin. Pojavljuju se frustracija, zavist i stalna usporedba. Nikada nije dovoljno dobro, jer kopija nikada ne može nadmašiti original. Koliko god se trudili, uvijek će original biti broj jedan.
Odnosi s drugima također pate. Ljudi instinktivno prepoznaju neiskrenost, čak i kada je suptilna. Kopiranje može izazvati nepovjerenje, nelagodu ili osjećaj da je odnos površinski. Umjesto stvarne povezanosti nastaje privid bliskosti temeljen na maski, a ne na stvarnoj osobi.
Važno je naglasiti da inspiracija nije isto što i kopiranje. Inspiracija nas potiče da rastemo, učimo i razvijamo vlastite potencijale. Kopiranje, s druge strane, briše individualnost i pretvara osobu u sjenu tuđeg identiteta. Razlika je u namjeri, želimo li postati bolja verzija sebe ili zamjena za nekoga drugoga?
Put prema autentičnosti često je teži i sporiji. Zahtijeva samopropitivanje, prihvaćanje vlastitih mana i hrabrost da se bude svoj. Svaka osoba ima jedinstvenu kombinaciju iskustava, emocija i perspektiva koju nitko drugi nema.
Na kraju, najtragičniji gubitak nije neuspjeh ili kritika okoline, već gubitak sebe. Živjeti kao kopija znači odustati od vlastite priče. Svijet ne treba još jednu verziju nekoga tko već postoji, treba original koji se usuđuje biti ono što jest.
Na svijetu nema ničega vrednijeg od originalnosti, jer tada prestaje svaka ljubomora. Kako biti ljubomoran na drugoga ili željeti biti netko drugi kada u sebi nosimo toliko toga što taj netko nema? Kakva je privilegija biti rođen sa svim manama i vrlinama i sve to istinski voljeti. Kakvu moć imaš kada voliš sebe i prihvatiš se, kada u sebi vidiš ljepotu koju možda drugi ne vide i ne moraju je vidjeti, jer na ovoj zemlji nisi zbog njih.
Nikada nisam željela biti kao netko drugi, jer sam oduvijek iznutra znala da sam na svoj, nesavršeno savršen način, apsolutno fantastična baš takva kakva jesam. Nikada se nisam željela mijenjati, iako su me mnogi pokušavali oblikovati prema svom kalupu da budem poput njih. Danas zahvaljujem Bogu što nisu uspjeli, jer nikada sebi ne bih dopustila da budem kao neki ljudi iz mog okruženja.
Ne želim biti ničija sjena, jer sam rođena da budem više od toga. Ne želim tuđu priču, jer imam svoju. Imam svoja poglavlja kroz koja sam sama prošla i nikada ne bih dopustila da budem netko drugi samo da bi me netko volio i prihvatio. Nikada ne bih trčala i nikada nisam trčala za ljudima. Tko me voli, voli me, a tko ne voli, nije me briga.
Kada prođete kroz neke stvari u životu, više vas nije briga hoće li vas netko voljeti i prihvatiti ili neće. Uostalom, nemoguće je da nas svi prihvate i vole. Budimo iskreni, ni mi ne prihvaćamo i ne volimo sve ljude. I sve je to u redu. Sve je to ljudski, jer ne možemo voljeti neke ljude znajući koliko je zla u njima.
Ali sto puta je bolje biti ono što jesmo nego glumiti i kriti se iza tuđeg identiteta. Meni je to doista jadno. Ako smo već rođeni kao originali, jadno je da si neki ljudi dopuste pasti tako nisko samo da dobiju više pažnje, ljubavi i slično. To mi je van svake pameti. U masi kopija danas je privilegija biti original. Privilegija je biti ono što nitko ne može dokučiti, ma koliko god pokušavali. To je moć koju u rukama imaju svi koji odbacuju biti netko drugi, kao naprimjer ja. 😉