Dok neki rade recenzije na knjige, ja ću večeras, čisto onako, napisati nekoliko riječi o jednom predivnom filmu koji sam pogledala.
Radi se o filmu Bob Trevino Likes It, koji me iskreno dotakao više nego što sam očekivala.
Priča je toliko jednostavna, a opet nevjerovatno snažna. Govori o usamljenosti, potrebi da budemo viđeni, prihvaćeni i voljeni ,onako iskreno, bez interesa i bez maski. Govori o ljudima koji nam ponekad uđu u život sasvim slučajno, a promijene nas više nego oni koji su tu godinama.
Dok sam gledala odnos između likova koje igraju Barbie Ferreira i John Leguizamo, imala sam osjećaj kao da gledam stvarne ljude, a ne glumce. Toliko topline, ranjivosti i tihe nježnosti stane u njihove poglede i male razgovore da te pogode.
Rasplakala sam se. Pošteno. A kada sam saznala da je film inspiriran istinitim događajem, plakala sam još više.
Ovaj film me podsjetio koliko svi, bez obzira na godine i životne okolnosti, samo želimo da nas neko vidi, razumije i prihvati baš takve kakvi jesmo. Jako je malo potrebno da nekome promijenimo dan, život ili vjeru u sebe. Jedna poruka. Jedan razgovor. Jedno iskreno: “Tu sam.”
Neki filmovi zabave. Neki se zaborave već sutradan.
A neki ostanu dugo u mislima i nakon gledanja.
Ovaj je definitivno jedan od njih.
Ako volite tihe, emotivne i iskrene priče koje dotaknu do srži, od srca preporučujem da pogledate ovaj predivan film. 💙
