Hello from the other side… 😀
Pozdrav svim mojim vjernim čitateljima! 🫂
Pa ljudi moji, na korak smo do novog nogometnog ludila. Možda neki od vas upravo prevrću očima i govore:
„De, Ana, nemoj, molim te. Baš si fino počela…” 😆
Moram. Jer volim.
Neki to ne znaju, a neki znaju. Ovaj podatak pišem samo za one koji ne znaju… ja imam dvije ljubavi još od malena. U jednoj ljubavi živim, a druga je kilometrima daleko od mene. Ipak, srcu mi je bliža nego što mnogi ljudi koji su svakodnevno uz mene misle.
Ne mogu to ni sama sebi objasniti, ali neke se ljubavi jednostavno dogode. Uvuku se pod kožu, postanu dio tebe i ostanu tu bez obzira na godine, udaljenost ili vrijeme. Ja sam vjerna. Kad volim, volim. Može biti i najgora reprezentacija, ja ću biti uz njih.
Prošlo Svjetsko prvenstvo donijelo mi je puno emocija. Toliko emocija da su se pretvorile u stihove. Da, da. Pobjednicima sam posvetila poeziju. Već znate da mene inspirira gotovo sve.
Što se nogometa tiče, volim ga odmalena, ali ga nikada nisam igrala. Divim se svim igračima jer sam sigurna da bi mene vukli po terenu.
Sigurna sam da ne bih bila dobra u tome. Vjerojatno bih, koliko sam baksuzna, pogodila nekog navijača u glavu. Nešto bih sigurno napravila, ali kad bolje razmislim, i na takav bih način ostavila trag. 😀
Ono što me već sada živcira, a nije ni počelo, jest vrijeme utakmica. Dakle, stave utakmicu u tri ujutro. Prijatelju moj, ja sam u to vrijeme kao Alisa u Zemlji čudesa…spavam i pijem čaj sa Zekom. Po mom skromnom mišljenju, nije isto gledati utakmicu i ne gledati je.
Ja se volim živcirati u stvarnom vremenu. Volim biti nervozna. Volim kad pričam sama sa sobom kao da me igrači mogu čuti preko televizora i uvjeravam suca da nema pojma što radi… i da je lažni sudac. Lažni su svi ako moji ne pobjeđuju, da se razumijemo. 😆
Kad pobijede, znam da svo to moje živciranje nije bilo uzalud. Tada slavim kao da sam i sama odigrala svih devedeset minuta, iako sam najveći fizički napor napravila kada sam trepnula više od jednom.
A kad izgube? Onda satima uvjeravam samu sebe da je to samo igra.
Ali upravo je u tome čar. Nogomet nije samo igra. To su uspomene, zajednička navijanja, ponos, radost koja te digne do neba i razočaranja koja te vrate na zemlju. To su trenuci koje dijeliš s milijunima nepoznatih ljudi, a opet se osjećaš kao da ste svi jedna velika obitelj. Sreća je što neke ljubavi jednostavno ne prolaze i što su jače od mene. 🙂
P. S. Ako ste pomislili da sam konačno gotova… nisam. 😀
Još samo jedna mala obavijest za kraj. Moja nova knjiga stigla je u knjižaru Znanje i sada je možete kupiti i tamo.🙂