Pozdrav, ljudi moji 🥰 Jučer sam razgovarala s jednom osobom i shvatila da sam posebno alergična na natjecanja među ljudima. Možda zato što sam s godinama shvatila koliko je besmisleno uspoređivati svoj život s tuđim.
Danas, s 34 godine, znam da svatko od nas nosi svoje terete, svoje brige, svoje uspjehe i svoje neuspjehe. Zato mi nikada nije bilo jasno zašto neki ljudi imaju potrebu stalno mjeriti vlastitu vrijednost kroz to jesu li bolji, uspješniji, bogatiji ili popularniji od nekoga drugoga.
Često imam osjećaj da se ljudi više bave tuđim životima nego svojim. Kao da nije dovoljno biti zahvalan na onome što imaš, nego moraš stalno gledati što imaju drugi. Tko je kupio bolji automobil, tko je otišao na skuplje putovanje, tko ima bolji posao ili više pratitelja na društvenim mrežama. Sve se pretvorilo u neko tiho natjecanje u kojem se mnogi toliko izgube da zaborave uživati u vlastitom životu.
Ne kažem da je svako natjecanje loše. U sportu ili poslu ono može biti motivacija da damo više od sebe. Problem nastaje kada natjecanje uđe u međuljudske odnose. Tada ljudi prestanu biti prijatelji, kolege ili podrška jedni drugima, a postanu konkurencija. Počinju se uspoređivati po izgledu, zaradi, životnim odlukama, djeci, vezama i svemu ostalom. Umjesto iskrene sreće zbog tuđeg uspjeha, javlja se zavist. Umjesto podrške, dolazi potreba za dokazivanjem.
S godinama sam naučila da svatko ima svoj put. Ne živimo iste živote, nemamo iste okolnosti niti iste prilike. Ono što je uspjeh za mene možda nije uspjeh za nekoga drugoga, i obrnuto. Zato nema smisla uspoređivati se. Iza svakog osmijeha krije se priča koju ne poznajemo, iza svakog uspjeha trud koji možda nikada nećemo vidjeti, a iza svake osobe bitka o kojoj nitko ništa ne zna.
Danas više cijenim ljude koji znaju podržati druge. One koji mogu iskreno čestitati bez ljubomore i koji razumiju da tuđi uspjeh ne umanjuje njihovu vrijednost. Takvi ljudi imaju ono što se ne može kupiti ni osvojiti mir sa samim sobom. A upravo je taj mir, po mom mišljenju, najveći uspjeh koji čovjek može postići.
Zato me natjecanja među ljudima ne zanimaju. Nemam potrebu biti bolja od drugih da bih se osjećala vrijedno. Dovoljno mi je da budem zadovoljna osobom koju vidim u ogledalu. Dovoljno mi je da učim, rastem i postajem bolja verzija sebe nego što sam bila jučer.
Na kraju krajeva, život nije utrka. Nema medalje za onoga tko prvi stigne do cilja. Postoji samo pitanje jesmo li živjeli iskreno, jesmo li ostali vjerni sebi i sačuvali ono najvažnije… mir u vlastitom srcu. Jesmo li radili ono što smo doista željeli ili smo cijeli život trčali za tuđim očekivanjima i pokušavali zadovoljiti mjerila koja nikada nisu bila naša.
Za mene je odgovor jednostavan. Najveći uspjeh nije pobijediti druge. Najveći uspjeh je pobijediti vlastite strahove, pronaći svoj mir i živjeti život na način koji nas čini istinski sretnima.