Postoji ta jedna vrsta ljudi koju posebno ne podnosim, a to su oni koji ne razmišljaju o posljedicama svojih postupaka. Ne zato što ih ne vide, nego zato što ih nije briga.
Sve dok su oni sigurni.
Sve dok je njima dobro.
Sve dok njihova vlastita stražnjica ostaje zaštićena.
Takvi ljudi donose odluke koje uništavaju tuđe živote, a zatim mirno spavaju. Povrijede nekoga, a onda pronađu deset razloga zašto nisu oni krivi.
Nikada ne preuzimaju odgovornost.
Nikada ne priznaju štetu koju su napravili.
I gotovo uvijek očekuju da će netko drugi počistiti nered koji su ostavili iza sebe.
Najgore je što često uspijevaju.
Dok drugi razmišljaju o tome kako će njihove riječi utjecati na ljude oko njih, oni razmišljaju samo o tome što je najbolje za njih same.
Dok se drugi bore s grižnjom savjesti, oni je nemaju.
S godinama sam naučila da takvi ljudi nisu takvi zbog nemara ili lošeg odgoja. Neki ljudi jednostavno uvijek izaberu spasiti sebe, čak i kada zbog toga netko drugi mora platiti cijenu.
Neki su ljudi jednostavno budale i to treba prihvatiti.
Najteže je kada takve ljude imate blizu sebe.
Kada ih ne možete jednostavno zaobići.
Kada ih gledate kako iznova pokazuju svoju lošu stranu, a zatim glume žrtve.
Uvijek očekuju razumijevanje, a sami ga nemaju za druge.
Svaka odrasla osoba odgovorna je za svoj život.
Za svoje riječi.
Za svoje postupke.
Za štetu koju napravi.
Ne možete pomoći nekome tko ne vidi problem u sebi, već samo u drugima. Nekome tko gazi po svima, a zatim izvrće tuđe riječi i za vlastite pogreške krivi druge.
Od ljudi koji odbijaju preuzeti odgovornost možete se samo udaljiti. Jer netko tko ne vidi vlastite pogreške prije ili kasnije postat će problem svakome tko mu se nađe na putu.