Danas sam se dopisivala s jednom osobom i, kao što to često bude, od običnog razgovora završili smo na ozbiljnim temama. Dotaknuli smo se veza i brakova u kojima ljudi ostaju zbog navike ili straha da će ostati sami.
Znam da postoje ljudi koji su ljubomorni na parove, misleći da je drugima sve savršeno. A istina je da se u dugim vezama i brakovima kroz svašta prolazi. Nije sve med i mlijeko. Potrebno je toliko toga. Nažalost, danas mnogi glume sreću, a iza zatvorenih vrata vode sasvim drugačije živote.
Meni je nekako neshvatljivo da bi netko radije birao biti nesretan nego dati sebi priliku za sreću. Naravno, ne pišem ovo za one koji su sretni jer takvi parovi postoje i vjerujem da ih ima. Pišem o onima koji ostaju samo zato što su se navikli jedno na drugo ili zato što ih je strah promjene.
Navika je čudna stvar. Dani prolaze, godine prolaze, a čovjek se toliko navikne na život koji ima da zaboravi kako izgleda živjeti slušajući svoje srce i slobodno. Žao mi je ljudi koji ostaju iz straha ili zato što ne žele povrijediti drugu osobu. A zapravo je još veća bol ostati uz nekoga kada je ljubav odavno nestala. Time ne štitimo tu osobu, nego joj oduzimamo priliku da pronađe nekoga tko će je voljeti iskreno.
I tako mnogi ostanu. Godinama. Ponekad i cijeli život.
Kad to zamislim, nekako me uhvati tuga. Koliko neizgovorenih riječi, koliko neostvarenih snova i koliko propuštenih prilika za istinsku sreću. Život je prekratak da bismo ga živjeli iz navike. Ljubav bi trebala biti mjesto na kojem osjećamo mir, poštovanje i radost, a ne zatvor iz kojeg se bojimo izaći.
Možda je najteže napraviti prvi korak, ali ponekad upravo taj korak znači početak života kakav smo oduvijek željeli. Sigurna sam da je teško biti usamljen pokraj osobe koja više ne osjeća ono što je nekad osjećala.
Dragi moji, svatko bira svoj put. Ali vjerujem da ga svi zaslužujemo izabrati bez straha.Mislim da je puno hrabrije priznati sebi da nešto više nije ono što je nekad bilo nego cijeli život glumiti da jest. Hrabrost nije ostati pod svaku cijenu. Ponekad je hrabrost otići.
Voljela bih da više ljudi ima hrabrosti biti iskreno sretno, umjesto da samo izgleda sretno pred publikom.
Vjerujem da je smisao života pronaći svoj mir i sreću. Slobodni ili uz osobu uz koju možemo biti ono što jesmo, bez straha, bez glume i bez osjećaja da nam život prolazi dok čekamo neka bolja vremena.
Jer vrijeme neće stati da bismo skupili hrabrost. Ono prolazi, sviđalo se to nama ili ne. Ako morate,dragi moji,raširite svoja krila i poletite. Ne čekajte ništa, ali baš ništa.