Javili su mi se mnogi očevi i majke. Kažu da sam pretočila u riječi bolnu istinu našeg društva , istinu o tome kako se danas, nažalost, dio djece odgaja bez čvrstih vrijednosnih temelja. Žalosno je promatrati u što neka od te djece kasnije izrastu.
Problem je, međutim, puno dublji od samog popustljivog odgoja. Često se događa da odrasli, koji bi trebali biti uzor svojoj djeci, ni sami ne znaju što znače ljubav i poštovanje. Ne možemo drugome dati ono što sami nemamo u sebi.
Umjesto empatije i solidarnosti, uči ih se da gledaju isključivo vlastiti interes. U takvom svijetu ljudi postaju stepenice do uspjeha ili statusni simboli. Najstrašnije od svega jest to što u toj utrci za površnim sjajem polako nestaje ljudskost. Kada nestane moralni kompas, granice između ispravnog i pogrešnog postaju sve nejasnije.
Srećom, imam dar prepoznati ljude na vrijeme. Pustim ih da pokažu tko su i koliko daleko mogu otići u svom glumačkom umijeću, ali njihovim riječima ne vjerujem bez djela. Jer riječi su lake, a karakter se dokazuje postupcima.
Moja prva knjiga prepuna je poezije o licemjerju i ljudima koji bi zbog vlastitog interesa prodali i one najbliže kada bi mogli. Promatrajući maske koje svakodnevno padaju, shvatila sam da je licemjerje mnogima postalo društveno prihvatljivo. Ljudi ulažu u fasade, dok im se unutrašnjost polako ruši.
Moje pisanje ogledalo je koje stavljam pred lice društvu. Možda je odraz u njemu bolan, ali vjerujem da je nužan ako želimo sačuvati generacije koje dolaze od potpunog emocionalnog siromaštva.
Naravno da diram u srž problema i naravno da neke moje riječi bole. Ponekad zaboli upravo zato što se netko u njima prepozna. Nemam problem reći, a ni napisati, što mislim…ali,ljudi moji,budimo realni. Kako će, primjerice, majka naučiti svoju djecu poštovanju prema starijima ako sama u sebi nema poštovanja? Ako ne poštuje ni starije članove vlastite obitelji, kako može očekivati da će njezina djeca usvojiti vrijednosti koje ni sama ne pokazuje?
Djeca prvenstveno uče promatrajući odrasle. Ogovaranje, podsmijavanje, ružne riječi, vrijeđanje i nepoštovanje koje vide i slušaju često usvajaju kao prihvatljiv obrazac ponašanja.
Ono najtužnije kod takvih ljudi, a posebno kod onih koji svjesno povrjeđuju druge, jest potpuni izostanak srama. Da sam na njihovu mjestu , a ne daj Bože da ikada budem , bilo bi me sramota. Ali sram je privilegij onih koji imaju savjest. Tamo gdje caruju površnost i sebičnost, savjest prva kapitulira.
Netko može imati cijeli svijet , bogatstvo, status i moć ,ali ako nema karakter, poštovanje i suosjećanje, ostaje siromašan u onome što je najvrjednije.
Ti odrasli ljudi, koji danas šire gorčinu i nepoštovanje, često su odraz društva u kojem jesu ili su takvi rođeni. Ipak, odbijam vjerovati da je društvo potpuno izgubljeno dok god postoje ljudi koji odbijaju igrati po pravilima te jeftine predstave.
Moje pisanje nije samo krik. Ono je i poziv na buđenje svima koji još uvijek čuvaju mrvu ljudskosti u sebi.
Učite svoju djecu da iskreno znaju reći: „Hvala“, „Oprosti“ i „Volim te“, bez skrivenih namjera. Jer najljepše riječi gube svaku vrijednost kada iza njih stoje laž, korist ili manipulacija.
Pitanje koje si svi moramo postaviti glasi što ostavljamo u nasljeđe? Ako dopustimo da nas preplave površnost, egoizam i licemjerje, postat ćemo društvo praznih ljuštura.
Ponekad mi je teško povjerovati da dijelim isti svijet s ljudima koji su izgubili osjećaj za dobrotu, zahvalnost i poštovanje.Ali upravo tada zahvalim Bogu što nas nije sve oblikovao jednako. Zahvalna sam što još uvijek postoje ljudi kojima su obraz, riječ i savjest vrjedniji od bilo kakve koristi.
Ako sam nešto naučila od ljudi, onda je to da se ne mijenjaju. Vrijeme ih ne mijenja , ono samo skine masku i pokaže njihovo pravo lice. Zato danas sudim po djelima, po načinu na koji se netko odnosi prema najslabijima, prema starijima, i prema ljudima od kojih nema nikakve koristi. Društvo danas podcjenjuje dobre ljude ,ali dobri ljudi nisu glupi. Naprotiv, takavi ljudi su izrazito pametni. Oni zna da je lakše uzvratiti zlom, lagati ili iskoristiti druge, ali svjesno bira poštenje, dostojanstvo i dobrotu.
Dok god postoje ljudi koji biraju poštenje umjesto koristi, istinu umjesto laži i ljubav umjesto mržnje, postoji nada da ovo društvo ipak može biti bolje.
P.S.
Od srca vam hvala na svakom pročitanom retku, na podršci i na ljubavi koju mi pružate. 💙💜🫂🍀🌹🙂