Tridesetog srpnja, na jednom školskom igralištu u Zagrebu, skupina djece odlučila je nemoćnom mačiću, starom jedva četiri mjeseca, iščupati rep.
Ono što je mali mačić Gustav doživio nije tek „zločesta dječja igra“. To je čisto nasilje.
Školsko igralište trebalo bi biti mjesto na kojem se djeca igraju, druže i pomažu jedni drugima. Kada to isto mjesto postane prostor u kojem se muči slabije i nemoćno biće samo radi zabave, onda je to prešlo svaku granicu normale.
Ako dijete može stajati iznad živog bića, gledati ga kako pati i krvari te mu svjesno nanositi bol radi zabave, onda je riječ o ponašanju koje zahtijeva ozbiljnu stručnu procjenu. Nemojte mi prodavati jeftine priče o internetu, videoigrama i lošem društvu kao jedinom objašnjenju. Empatija se uči u kući, za stolom i kroz odnos prema drugima.
Ipak, realnost u kojoj živimo nije kao u filmovima i serijama…kao i obično, institucije bi mogle zakazati.
Počinitelji se formalno traže, ali dobro znam kako ovakve priče često završavaju.
Ovo je Hrvatska. U previše slučajeva sustav zakaže, a oni koji bi trebali odgovarati na kraju ne dobiju kaznu kakvu zaslužuju. Cijela se stvar s vremenom zaboravi i sve prođe kao i sve što ovdje prolazi.
Ako institucije ne povuku jasnu granicu pred ovakvom okrutnošću, onda će upravo one snositi dio odgovornosti za ono što će se dogoditi u budućnosti ako počinitelji shvate da za ovakva djela nema ozbiljnih posljedica. Problem je što ovdje prečesto nitko ne radi svoj posao kako treba i kao da nikoga nije briga , sve dok se ne dogodi nešto što pogodi njih osobno. Jer kada je riječ o njihovom psu, njihovoj mački ili članu njihove obitelji, onda se odjednom sve može i sve se mora riješiti. A kada je žrtva nemoćno biće koje nema nikoga da se za njega izbori, onda se prečesto okreće glava.