Mislim da mnoge stvari moraju ostati privatne i sačuvane od ljudi. Zašto bih sve rekla i napisala? Zašto bi sve moralo biti „na izvolite“?
Mnoge stvari prešućujem, i to baš onaj dio koji ljude obično najviše zanima. Taj dio ne dam. Živimo u svijetu koji nas uvjerava da, ako nešto nismo slikali, objavili ili glasno izgovorili, to se nije ni dogodilo. Ja mislim suprotno.
Najljepši trenuci, najveće tuge i najdublje spoznaje gube svoju čaroliju čim ih pustimo u javni prostor da o njima raspravljaju ljudi. Ljudi koji jedino što rade jest da njuškaju po tuđem životu u nadi da će saznati nešto sočno. Kad shvate da im ništa nećete dati, onda samo odu.
Moje knjige su prozor u moju dušu, ali taj prozor ima zavjese. Pustit ću vas blizu, ali nikada potpuno. Samo me rijetki poznaju u dušu.
Zato nemojte pretpostavljati da me poznajete na temelju nekoliko objava ili stranica teksta. Ono što vidite samo je odsjaj na površini vode i ono što dozvoljavam, a ono najdublje ostaje skriveno pod površinom.
I to nije sebičnost. To je moje pravo. I tako će i ostati. Već sam vam pisala da mrzim biti u centru pažnje, ali volim pisanje i, srećom, sama odlučujem što ide van, a što ne.
Ne mora svaka osoba koja prođe kroz naš život postati javna priča. Ne mora se svaka sreća pretvoriti u fotografiju, niti svaka bol u status koji će analizirati ljudi bez svog života.
Mogu vam pokazati dio sebe, mogu vam ispričati neku priču, nešto što mi se dogodilo, mogu vam otvoriti vrata svojih misli, a da pritom ipak sačuvam jedan mali prostor koji je samo moj.
I taj prostor mi je potreban.
Potrebno mi je mjesto na kojem nema komentara, pitanja, tuđih zaključaka i pogleda.
Ima jedna pjesma koja kaže ovako: „Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote?“ Kad su ljudi nesretni svojim životom,onda ulaze u tuđe.
Šutnja nije uvijek skrivanje. Ponekad je šutnja granica. Ponekad je zaštita. Ponekad je način da sačuvaš nešto što ti je toliko važno da jednostavno ne želiš da postane predmet tuđih razgovora.
A ja svoje granice znam.
I jedan dio mene zauvijek će ostati iza zavjese, tih i nedodirljiv. Tko zna koliko ću u budućnosti imati takvih dijelova, ali sačuvat ću za sebe sve što bude bilo potrebno. Jer to jednostavno pripada samo meni… i nikome više.
Život je najljepši kada se živi bez „dokaza“ na internetu. Što se manje zna, to bolje, a ja ionako nisam ovdje da bih djelila kompletan svoj život. Mislim, ono, budimo realni.🙂
Odoh…🫂👋🙂