Na sto sam strana, pa evo da danas budem i na sto prvoj. 😀 Nisam vas zaboravila. Ja ne zaboravljam nikoga tko je uz mene. Povezani smo nevidljivom niti. To nisam ja rekla, već Nikola Tesla,a ja ću se samo složiti s tim.🙂
Pišem trenutno sedmo poglavlje, dakle, odmah sam na početku ispravljala ono što mi se više nije sviđalo. Čitam i mislim si u sebi: „Što ti je, Ana, bilo kad si ovo pisala?” 🙄
Na greškama se uči, ali ne na svojima, već na tuđim. Nitko živ to ne radi , svi učimo 98% iz vlastitih grešaka.
Zato sam odmah na početku, u miru, pročitala što sam napisala. Nešto sam ispravila, a drugo obrisala i napisala novo. I eto, sad samo nastavljam. Zadovoljna sam i poprilično sretna kako mi ide. Najvažnije je da sam se totalno fokusirala. Ništa mi nije problem jer to volim. A znate kako je kad nešto volite svim bićem , čak i kada nešto morate pročitati i proći kroz isto sto puta, radite to iz ljubavi.Kao i sve što činimo u životu. Ako nema ljubavi u onome što radimo, onda uzalud radimo. Za sada mi je najvažnije završiti ono što sam započela.A što prvo završim, to prvo i objavljujem. Vrijedi čekati, vjerujte mi na riječ, jer ono što pišem ostavit će duboki trag u svakome tko bude čitao. Zato i pišem ovako kako pišem. Bez pretvaranja. Bez uljepšavanja onoga što nije lijepo. I bez skrivanja onoga što boli.Ne želim samo završiti stranice i staviti točku. Želim biti sigurna da je svaka riječ tamo gdje treba biti, da svaka misao ima svoj smisao i da svaka emocija dođe do onoga kome je namijenjena.
Sve što sam prošla, sve što sam naučila, sve što sam izgubila i sve što sam pronašla, na neki je način razlog zašto danas pišem i stvaram. I ne brinite ,kad završim, bit ćete među prvima koji će znati da sam završila svoju prvu priču.
Čuvajte mi se….i budite mi dobro…🫂💙